Mapiranje Erica Andersona

Kada sam razgovarao s Ericom Andersonom, teksaškim autorom, ilustratorom i honorarnim glumcem u filmovima svog brata, prvo što sam uspio je sugerirati da je on, lično, star. Starinac. Samo sam rekao da znam oko njega već neko vreme.

"Da", uzdahne. "Prošlo je dosta vremena."

Pokušao sam objasniti da sam jednostavno htio reći da sam se neko vrijeme divio njegovom radu. Ali šteta je učinjena.  

Razgovarali smo zbog novog poduhvata ovdje na FreeConference: Project Puffin. Pošto smo mu se obratili za narudžbu kao jednom od naših istaknutih umjetnika, htjeli smo vidjeti šta bi mogao smisliti za našu voljenu maskotu. Evo šta smo dobili nazad.

Mrkvica gospodina Andersona, 2018

Jedva sam čekao da pitam o tome. Ali prvo smo razgovarali o vremenu. Nakon što sam ga saslušao kako se žali na neuobičajenu njujoršku hladnoću, obavještavam ga da nosimo majice iznad nula stepeni Celzijusa.

E: Pa, očito vam je krv sve gušća i srčanija sjevernije što živite. Jeste li u Torontu?

G: Da, jesam.

E: Klasičan grad. Nikada nisam bio tamo, ali bih volio.

G: To me zapravo dovodi do jednog od mojih pitanja. Imate li omiljeno mjesto u svijetu?? Možda biste htjeli napraviti kartu?

E: Neko me je ovo zapravo pitao i mogao sam reći da me testira da nazovem nešto vrlo zanimljivo. Bio je to tako očit i čudan izazov, a moj impuls je bio reći nešto transparentno dosadno.

Ali iskreno sam joj odgovorio. Rekao sam da bih volio otići na obilazak velikih kanadskih željezničkih hotela. Namrštila se, ali to je istina! Vi Kanađani imate one klasične željezničke hotele širom zemlje. Nisam čak ni siguran služe li više željeznici. Ali to su sve vrste dvoraca. Možda to više nisu ni hoteli. Ali meni svakako izgledaju dobro.

G: To zvuči pomalo kao križ između Darjeeling Limited i Grand Budapest hotela. Ovdje se događaju unakrsne reference.

E: Da, slažem se, ali znate, više sam razmišljao kao ... Jeste li gledali "49th Paralalel", film o Drugom svjetskom ratu?

G: Ja nemam. Nisam klasični cinefil. Moram nešto nadoknaditi. Biste li ga preporučili?

E: Preporučio bih ga: po mom mišljenju su ga napravile dvije vrhunske osobe u cijeloj umjetnosti. Radi se o nacistima u Kanadi, neposredno prije nego što je Amerika ušla u rat. Zasnovan je na istinitoj priči. Mislim da je tada -- imajte na umu da je to bilo 1939 -- ideja o snimanju na lokaciji bila prilično egzotična i veliki napor; i ovaj engleski režiser, Michael Powell, i njegov mađarski scenarista, koji je vjerovatno pisao na njegovom trećem jeziku, Emeric Pressburger, snimali su širom Kanade. I to je... Znam da je moj imidž Kanade 70 godina zastario, ali znam da idu u nekoliko od tih hotela. Bar jedan od njih.

Morate sići s glavnih puteva. Nekada sam mislio da su SAD naseljene ovom gustom uniformnošću, samo nekako ravno, a suprotno je. Ali morate izaći s međudržave da biste to otkrili.


G: Dakle, pretpostavljam da kada ste rekli da biste htjeli obići Velike kanadske željezničke hotele, imalo je smisla samo zatražiti da svoju knjigu obiđete vlakom?

E: Ah, da. Odlazak na obilazak knjige vozom je zato što volim to da radim. To je jedna od onih stvari u kojima vidite da li će reći da, a ako hoće -- džekpot. I zapravo sam čitao Nema zemlje za starce, ne kao rukopis već kao prilog e -pošti. Autor i ja smo u to vrijeme dijelili istog agenta, naravno vrlo različite karijere, a dio radosti sjedio je u ovom vozu i cijelu Ameriku čitao čitajući Nema zemlje na laptopu.

Nisam mogao shvatiti kada je knjiga postavljena. Tako da se osjećalo vrlo bezvremenskim. U rukopisu se spominjalo nekoliko mobilnih telefona, ali ovaj tip u njemu je bio veteran iz Vijetnama koji je imao oko 30 godina, pa je bilo malo teško snaći se. Na kraju, ekstravagancije ili idiosinkracije ... anahronizmi! To je ta reč. Oni su raščišćeni. Kakav neverovatan roman.

G: Očigledno uživate u pejzažima i uživanju u krajoliku. Odakle vaša ljubav prema mapama?

E: Mislim da sam bio zbunjen oko toga, ili je barem bilo skriveno od mene jer se dugo nisam provjeravao u sjećanje. Tek nakon što sam ih počeo raditi, otac me podsjetio da je njegov prvi posao bio rad za Sinclair Oil u Teksasu, pravljenje mapa naftnih polja... Sigurno sam vidio neka od njih. Sada imam njegove alate za crtanje i neke od vodiča koje bi koristio. Za njega, koji je pravio industrijske karte, njegov rukopis je morao biti besprijekoran -- moj rukopis je dobar, ali nije besprijekoran kao njegov. Dakle, možda je duboko zakopana činjenica da je moj otac pravio karte.

Druga je da sam u određenom trenutku u dvadesetim godinama jednostavno naišao na mapu, odličnu kartu, koja je za mene imala neposredan značaj. Bio je sjajan, dijelom i zato što je bio toliko detaljan da prikazuje pojedinačna stabla i da li je pločnik cigla ili cement. To je bila i mapa istorijskog kvarta o kojem sam u to vrijeme pokušavao napisati priču. I to je bio trenutak Eureke. Bilo je to kao da se probudim u muzeju.

To me je također podsjetilo na to koliko sam knjiga koje sam imao u odrastanju sadržavale karte. Uopšteno govoreći, djeca imaju puno vremena na raspolaganju -- nemaju posao, znate -- i možda sam to samo ja, ali volim karte u pričama. Bile su zapanjujuće - ponekad bih gledao karte isto koliko i priču. I naravno, deca milion puta prečitavaju knjige... Taj Eureka trenutak je verovatno aktivirao neku urođenu želju. Odmah nakon toga, otišao sam po neke osnovne umjetničke potrepštine i počeo da pravim karte.

Ne želim da kažem da imam izvanredno prostorno pamćenje, jer ko zna za to. To je samo -- znate, zvuči dobro. Ali ovo je bio kvart u kojem sam išao na koledž. Tamo se dogodilo dovoljno da sam mogao napraviti pristojne karte po sjećanju. Onda sam počeo malo da se širim. Zašto ne karta kuće u kojoj smo odrasli? Zašto ne minivan moje maćehe? Tako sam počeo da ih pravim kao božićne poklone i proširujem definiciju "mape" tako da uključuje u suštini sve što ima natpise i oznake i strelice.

Ljudi s kojima sam o tome razgovarao tada bi pomislili da bi ove karte mogle postati gotovo čisto konceptualne, a ja bih dobio smiješan osjećaj panike, jer nisam dobar u čistom konceptualnom razmišljanju, a znam -- na primjer, tog crtača za New Yorker, je li to Roz Chast? Mogla bi vam dati mapu različitih načina na koje se možete žaliti na prehladu, od izuzetno ekstravagantnih do ne baš zanimljivih, a to nije mapa koju bih mogao smisliti. Neverovatna je u tome. Ali da je postojala porodica sa starim Fiatom i da je svaki član porodice imao posebno iskustvo, svoj potpis s tim automobilom, to bi bilo nešto što bih mogao učiniti, kao svojevrsno sjećanje.

Moj brat je nekad imao neku vrstu uniforme za režiranje filmova: imao je birofon koji je bio poklon, putnu šolju za kafu i crvenu kapu. Mapa bi samo sastavila te elemente ... Ali mapa može biti bilo šta. Tako je sve počelo. Počeo sam s kartama, a zatim naučio crtati. To je bio slijed.

G: To me dovodi do sljedećeg pitanja. Ti si samouk, zar ne -- kako si naučio da crtaš? Je li to nešto što ste upravo shvatili diveći se ilustracijama i prigovarajući vlastitom radu? Kako je započeo vaš proces? Jeste li upravo zgrabili svoju omiljenu olovku i došli do nje?

E: Mislim da je odgovor na taj niz pitanja "Da". Kao idiot, radio bih u akvarelu, jer to je sve što bi radnja imala... Ovo uvijek zvuči kao sranje kada to kažem, ali prvi sam dobar umjetnički alat kupio u baru. Bio sam u sportskom baru u predgrađu Washintona, DC. I ovaj tip je ušao noseći ove njemačke alate za crtanje: tehničke olovke, francusku krivulju, trougao, lenjir, kompas, cijeli paket škole arhitekture prve godine iz 1989. u industrijskoj zip torbi. Gledao je okolo, ugledao mene i mog prijatelja, i rekao je “Tačno: momci sa koledža” i napravio je beeline. Mislim da sam mu dao pet dolara. Nemam pojma koliko je ta stvar vrijedila, ali koristio sam je -- neke od njih koristim i dan-danas.

G: Kladim se da je to najboljih pet dolara koje ste ikada potrošili.

Oči. Vjerovatno me umiješa u zločin. Ipak sam ih platio.

Čini se da se stvari jednostavno nekako događaju. Slikao sam akvarelom sve dok mi jedan vrlo promišljen momak po imenu Rob Reynolds nije rekao: "Eric, jesi li razmišljao da probaš gvaš?" I naravno, moj odgovor je bio: "Šta je gvaš?"

G: Htio sam pitati, postoje li komadi koje ste objavili za koje biste voljeli da ih ponovo nacrtate?

E: Da i ne, jer ako bih preuredio ambalažu, recimo, DVD -a Rushmore, to ne bi bio isti objekt. To bi bilo nešto drugo. Možda bismo jednostavno trebali dopustiti da to bude sastavni dio vremenske kapsule ... To mi je u redu.

To je ipak strma krivulja: gledajući Zissouove ilustracije za Life Aquatic. Sviđaju mi ​​se, ali su odavno. Možda sam platoizirao. Možda je to bio vrh mojih sposobnosti.

Ili omot DVD-a Darjeeling Limited. To je jedan od mojih omiljenih crteža i bio je pravi test. Ne crtam dobro, a ta stvar je imala toliko -- ima nekih stvari o perspektivi koje su uvijek nekako zeznute, jer obično izgleda lažno, ali ima puno tekstura naguranih u mali prostor. Mislim da imam amaterski strah od dodavanja boje, pa ga uvijek razvodnjavam više nego što to obično rade dobro upućeni ljudi ... samo nastavite slikati ... vrlo tanke, nevoljne slojeve ... i dobijete otprilike tridesetak tih tankih , nevoljni slojevi prije nego što se odjednom pojavi pravi kvadrat boje. To je vjerovatno nešto na čemu trebam poraditi. Sada zaboravim da li sam odgovorio na tvoje pitanje. Jesam li odgovorio na tvoje pitanje? To je bio dug odgovor.

G: Smiješno mi je što ste počeli s akvarelom, jer je to vrlo neoprostiv medij. Većina ljudi nauči napredovati koristeći negativan prostor, pa pretpostavljam da bi gvaš bio lijep i opraštajući način, jer ima veću neprozirnost. Urnebesno je smiješno što ste ga ipak zalijevali poput akvarela ... Pretpostavljam da znate šta volite.

E: Gdje ste bili 1999. godine! “Eric, prestani raditi s akvarelom, to ne uključuje bijel, idiote!"

G: Tako je, ima odsustvo.

E: I znaš šta? Teško je. Nisam znao kako to umješno upotrijebiti, niti sam imao temperament da jednostavno napravim nešto lijepo, da to vješto uradim ... Neki ljudi znaju kako položiti maskirajući sloj, opljačkati boju, koristiti gumica za kasnije podizanje maskiranja ... ova vrsta magije ... Možda jednostavno ne crtam. To zvuči dobrotvorno.

Također sam koristio isključivo akvarelne blokove ... što je ludilo. Stranice se savijaju zbog načina na koji su pričvršćene na ploču.

Dakle: gvaš i dvostruko debela ilustracijska ploča, koju je nemoguće mjehurićiti, jer je svaka čestica zalijepljena za podlogu. To je bilo tako dobro. Bainbridge Board, hladno prešani broj 80 ... Kad je crtež završen, uzeo bih nož i zarezao rub da ga odlijepim od podloge. Za skenere bubnja bio je potreban fleksibilan papir. Morao sam to smisliti.

G: U redu, pa sam napravio mnoštvo izvora kako bih saznao što drugi ljudi koji te vole žele znati.

E: [Skeptičan zvuk]

G: Samo izdrži. Žele znati kako izgleda vaš životni prostor. Kaže da živite u malom stanu u West Villageu. Ali daj mi nešto s čime ću raditi. Kao prostorno osjetljiva osoba, mora postojati nešto. Koordinirate li boje svoje šolje? Imate li mnogo šalova?

E: Ovi navodni ljudi bi vjerovatno trebali dopustiti mogućnost da postoji više nereda nego što bi bili oduševljeni. Mnogo knjiga, vrlo zauzet radni sto ... Evo nečega: shvatila sam da želim klasičan crveno-bijeli stolnjak za piknik sa provjerenom crtom. Mislim da bi to moglo biti sredstvo protiv stresa. Tako da imam jednu na stolu za crtanje.

Općenito, previše malih predmeta. Volio bih da mogu reći da su to svi darovi ... Ali neki jesu. U maloj crvenoj kutiji nalazi se par sidrenih manžeta i klasični izviđački nož; mali glineni bumbar od moje nećake; boginja Minerva, čiji je pomoćnik sova, zar ne? Dakle, neka vrsta vrlo tvrde kamene sove.

Stan ... veoma je mali. Ja sam ga sam naslikao. Dnevna soba je umirujuće boje Hersheyjeve čokoladice. Ulaz je nekako -- Ne mogu pobjeći od naziva boje, wto je "Frankincense" -- umirujuća ružičasta zemljani ton. Kada sam prvi put vidio kupatilo, stalno sam mislio na "Taksista". Kupatilo u kojem biste očekivali da ćete otkriti mrtvog čovjeka. Samo cvjetajuća buđ i gola sijalica.

To je bio prvi korak u poboljšanju doma. Nije bilo jedne vodoravne površine. Kao da je netko postavio kameru da me gleda kako pokušavam izbalansirati stvari na zakrivljenim površinama. Pa sam pomislio “Dođavola s ovim” i sagradio policu za knjige, a zatim i drugu policu koja sada ima lampu. Volim to raditi, graditi stvari i smišljati prostor, jer radim uglavnom od kuće, a vi se morate potruditi. Ponekad je važno samo stajati na vratima i razmišljati „U redu, šta se ovdje događa? Kako bi to izgledalo? Šta se dalje mora dogoditi? ”

Uokvirio sam neke fotografije i stvari ... Možda ću morati nabaviti malo prostora za pohranu svojih prošlih umjetničkih djela. Mora postojati posao za ljude koji žele skladištiti stvari osim dragulja, stvari koje treba skladištiti na toplom i suhom mjestu. Možda ih stavim u kutiju.

G: Nadam se da je lijepa kutija. Oni to zaslužuju. Na temu polica za knjige, čitate li nešto zanimljivo?

E: Čitam roman koji se zove Camilla, izvorno nazvano Camilla Dickinson od Madeleine L'Engle. Većina njenih knjiga pomalo je fantastična, ali ova je jednostavno ukorijenjena u osjećajima, ljudima i životu. To je prvi roman kojeg se sjećam da sam čitao gdje se neko suočava s bukom koja dolazi iz povišenog voza Treće avenije, koji je prestao postojati 1953. Tako da je to prilično uredno.

Postoji romanopisac kojeg volim, Richard Price, koji je imao ideju da će napraviti krimi roman. To je ono što on inače radi, ali to su remek-djela -- potrebno im je 8 godina pop -- tako da (mislim da je to tačno) imao je na umu da će, pod pseudonimom, ovom alternativnom osobom, samo napraviti jednu Ubrzo... I naravno, trebalo mu je 8 godina. Namjeravao je da objavi pod pseudonimom, ali knjiga kako je na kraju izašla zvučala je baš kao roman Richarda Pricea, tako da naslovnica zapravo kaže The Whites "napisao Richard Price koji piše kao Harry Brandt." U svakom slučaju, Brandt ili Price, to je divno.

G: Postoje li vam neke knjige iz djetinjstva koje bi mogle utjecati na vaše lično putovanje ili kao ilustrator?

Oči. Prvo izdanje James i džinovska breskva. Pokušavam se sjetiti imena žene koja ih je ilustrirala, nekad sam to ime imala na vrhu jezika. Nancy Ekholm Burkert. Ona je sjajna. I očigledno mnogo poznatija po svojoj verziji Snjeguljica. i Charlie i tvornica čokolade. Joseph Schindelman. I one su divne.

Mislim da su u jednom trenutku moja braća htela da pokažu svojim prijateljima zadivljujuću činjenicu da njihov mlađi brat zna da čita. Mislim da nisam posebno rano počeo da čitam -- mislim da im je bilo dosadno. Kao, "Eric zna čitati, pogledajte ovo!" Tako bi se zadržali Hobit preda mnom i čitao bih naglas prvih par stranica Hobit. Onda sam samo nastavio čitati. Hobit je bio jedan od mojih omiljenih i zasigurno još jedan rani utjecaj.

Jako mi je pozlilo u prvom razredu i čitao sam samo. Mislim da svi ljudi koji čitaju iz zadovoljstva moraju to učiniti u nekom trenutku. Morate, u nekom trenutku, samo zaroniti i uspostaviti vlastiti odnos pomoću izmišljotina i riječi na papiru.

G: Postoji li nešto što ste spomenuli što biste sami htjeli ilustrirati?

E: Znao sam da ćeš me to pitati i vrtio sam glavom pokušavajući doći do odgovora. Volim Quentina Blakea, ali ne sviđa mi se ideja o zamjeni originalnih ilustratora novijim ilustratorima ... Mislim da mi se sviđaju takvi kakvi jesu.

Postojala je knjiga Jamesa Bonda o oružju. Vjerovatno bih to mogao učiniti malo domaćim, malo toplijim. Volim detaljno opisivanje.

Ne da bih u tome mogao uspjeti, ali mogu se vidjeti kako prepravljam a Tamnice i zmajevi vodič. Postoji šematski dojam u tim stvarima, a možda bi više marginalija bilo zanimljivo. Nikada nisam igrao Dungeons and Dragons na tom nivou... Ali je -- igra, mislim -- uvek bila zamišljena oko mapa. Neka vrsta osjećaja "Ah... vrijeme priče...", ako to ima smisla.

G: Dakle, ova ideja mapiranja, dolazi li od ideje da se sve priče događaju u svijetu koji razumijete?

E: Možda se radi o osjećaju da neko vrijeme napustite poznato i odete negdje potencijalno zanimljivije. Takođe ideja dezorijentisanosti i avantura koju dezorijentacija sugeriše.

Karte za Lord of the Rings napravio je Tolkin sin, i sviđa mi se ta ideja. Jedna stvar koja me zapela je to kako tokom avanture posjećujete samo oko 20% karte. Mislim da djeca misle sebi: "Zašto se ne čujemo sa ovim momcima ovdje?" Karte izgledaju kao bitan dio pripovijedanja. Ali i naslovnica. Zato ne možete napola da koristite korice knjige. Priča počinje tamo, sviđalo vam se to ili ne.

Razgovarao sam s djecom o mojoj knjizi, a oni su bili prilično nemilosrdni oko naslovnice. To se zove Chuck Dugan je AWOL.

Knjiga gospodina Andersona

Dok čitate knjigu, zapravo ne dolazite do imena junaka sve dok ga neko ne spomene u dijalogu. Pa su ova djeca pitala zašto u naraciji ne piše samo njegovo ime. I pomislio sam: "Pa, to je na naslovnici, šta još želiš?" Ali dobro je biti oprezan na takve stvari. Dobro ispričati priču je moja šolja čaja. I nisam jedini.

G: Jeste li se u bilo kojem trenutku složili s djecom u vezi njihovih kritika?

E: Složio sam se s gotovo 100% njihove kritike. Zaista su me iznenadili. Chuck je neka vrsta rođenog mornara i pitali su me: "Ako je tako sjajan mornar, zašto ne bi uspio ostati na brodu?" Nisam zapravo brojao koliko je puta iskočio ili sišao s brodova u knjizi. Pa sam samo rekao, “Pa, znaš, nema baš sjajnu sedmicu. Mnogo loših momaka. Mnogo problema. Može ostati na brodu, da, ali je i jednako dobar plivač. Pa kad se pojave loši momci, možda bi bilo dobro da preskočite. "

Ono što nisam spomenuo je kako je originalna inspirativna skakaonica došla od Paula Newmana, iz filma pod nazivom "The Mackintosh Man" iz 1974. Newman je tajni agent koji je došao uhititi ozloglašenog špijuna/izdajnika kojeg glumi James Mason, što se događa biti prilično dobar u lopovu i u dosluhu je s lokalnom policijom, pa su stolovi okrenuti protiv našeg heroja. Newman shvaća da će on biti uhićen. Dakle, u punom odijelu i kravati, zaroni s palube, prepliva ispod čamca na drugu stranu i pobjegne. Ostao mi je u sjećanju kao jedan od velikih poteza iznenađenja odrasle osobe ikada u filmovima.

G: Vratite nas na proces koji stoji iza vaše knjige, i većinu vašeg rada zapravo, možete li mi opisati kako izgleda vaša rutina pri započinjanju novog posla?? Želim znati što se dogodilo kad ste dobili zadatak za Project Puffin.

E: Ilustracijska ploča za rezanje. Ne znam zašto to radim, ali pažljivo brišem ploču. Nema još ništa na njemu. Ali mislim da ga samo zagrijavam, poput motora automobila.

Zatim uđem i označim margine, centimetar sa svake strane ploče. Mali zagrada, znate, geografska dužina i širina.

Perem paletu. Imam lijep set paleta boja, napravljenih od porculana. Čini se da su danas napravljeni od plastike, ali ja više volim porculan.

Čišćenje olovaka ... U posljednje vrijeme ne koristim mnogo olovke. Mislim da je neko promijenio proizvođača. Oni noviji svuda samo listaju mastilom. Čini se da ne drže čistu liniju.

Ponekad se čini kao kraj jedne ere. Mnogo alata i potrepština koje koristim ... Čini se da sam stigao u trenutak zalaska sunca. Čini se da većina ilustratora ima tako neposrednu vezu s digitalnom olovkom i tabletom. Nemam odnos, bojim se.

Slično je i sa e-knjigama. Čitam knjige u mekim koricama i uvijek imam olovku za male bilješke. Mislim da čak i tekstura papira produbljuje iskustvo, znate? To samo dodaje malo bujanja u vašem umu koje inače ne biste dobili. To je kao da idete u pravu biblioteku umjesto da koristite algoritme za pronalaženje novih knjiga. Ponekad nesreća ne može biti algoritam.

G: Nesreća ne može biti algoritam. Kakva linija. Da imamo cijeli dan, dopustio bih vam da proširite to. Ali nažalost, ne znamo. Pričajmo o Puffinu. Koji je vaš proces razmišljanja bio iza toga?

E: To je trebala biti skica. Čuo sam to i pomislio: "Pa, zanemarimo to napola." Znate, moje skice nisu naročito dobre. Moje crteže izgledaju kao "ljudi koji ne znaju nacrtati". Ne smije se dopustiti da fasada padne!

Pa sam mislio, bit će mali, ali mora biti veliki duhom. Mora da ima karakter. Pa sam ušao i pogledao pravi članak. Zaboravila sam da pahuljice nimalo ne liče na pingvine ... pa sam prvo napravila hrpu fotografija puffina.

Želeo sam da ovaj poslovni puffin -- to je održavanje telekonferencijskih sastanaka, znate, ovo je profesionalni puffin -- da imam aktovku i kravatu. Ali on je i stvorenje prirode, pa sam želio da bude spreman za akciju. On je ptica; možda duva jak vjetar, kravata mu leprša, a ruka, nekako, hvata aktovku, nagnuta. Ima jednu nogu podignutu u zrak radi ravnoteže.

Oblik tijela - šta je smiješno? Kao jaje, pomislio sam. Pa sam onda njegovu glavu nacrtao nekoliko verzija. Onaj koji mi se sviđa izgledao je kao Eddie Munster. Mislio sam da izgleda pametno i čudno, i pomislio sam: "To se čini u redu." Pa sam pokušao da ga naduvam, i više nije imao pravi ukus. I to je uvijek dilema, izvući iskru iz male ideje da ostane živa kada postane još razrijeđenija.

Dakle, imamo ovu Frankensteinovu glavu, neku vrstu trapeza ili rombazoida, ako je to prava riječ [nije], nešto ravno na oba kraja.

U početku sam pokušavao da mu dam izražajne oči, ali sa ovom malom glavom sam na kraju pokušao samo sa tačkama. Sjetio sam se glinenog pingvina iz "Pogrešnih pantalona" -- Jeste li ga ikada vidjeli? -- Proizvođači uspevaju da uguraju ogromnu količinu izražajnosti u dva mala mramorna oka tog pingvina. Kada netremice zuri, to je veoma uznemirujuće.

Uzeo sam stvar s vjetrom i umjesto toga pomislio: "Ako mu pogledaš noge, morat ćemo mu dati cipele od duhana." Pa sam otišao pogledati Church's, starog etabliranog britanskog proizvođača obuće.

... Pa, da, počeo sam razmišljati o cipelama od puffina. Podići će nogu samo kako bi otkrio da nosi posebne cipele koje je izradio vrhunski majstor cipela. Koje je dobro ime za cipele od puffina?

Goslings, Paddlers, dugo ime uključujući kormila ... U ovom trenutku samo pokušavam generirati nazive robnih marki cipela. On je morska ptica, stopala su mu u osnovi kormila. Tako sam počeo usavršavati Puddlers, Raddlers i nastavio sa: "Kormila po mjeri".

On je šutljiv. Ali njegove čarape odgovaraju bojama kljuna. To je njegovo jedno tiho kimanje stilu, jer mu je kravata crna s bijelim mrljama. Napravljene su od popravne vrpce za pisaću mašinu. To je zapravo mali komad filma s bijelom emulzijom na jednoj strani. Ako ostružete olovku po njoj, možete ostaviti male bijele površine. Znači to su bijele mrlje njegove kravate.

He izgleda poslovno, ali ne i bez humora. Cipele su mu dobre jer su zaista kormila: oblika su njegovih stopala, a ima prepletene noge. Aktovka je kao nešto što biste nosili na B-52: Vazduhoplovstvo je imalo ove velike aktovke. Momci bi skupili ko zna koliko sveska i čega-sve -- dakle, trostruko široku, harmoniku aktovku.

G: Smatram da ste mu vi napravili cipele vrhovi krila prilično pametan, jer vidi da je ptica.

E: Nisam razmišljao o tome.

G: Šališ se.

E: Razmišljao sam o tome kako sam čuo da su te cipele opisane kao "perforirane". Svidjela mi se ta riječ, još jedan anahronizam za prošla vremena - stari žargon. To mi je bilo na umu. Ali da, vrhovi krila. Naravno.

G: Pretpostavljam da ću morati završiti s pretjeranim pitanjem, jer znam da vam jedem ovdje po danu. Kad biste na odmor mogli uzeti samo jednu stvar za umjetnost, šta bi to bilo?

E: Moja olovka za sreću. Teško je. Nemački je. To je ozbiljan alat. Ta olovka mi mnogo znači.

Upravo čitam dječju knjigu u kojoj svako poglavlje počinje nečim što izgleda kao vrlo nježna ilustracija olovke, a vrlo je toplo. Dakle, to bi mi trebalo.

G: Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas i razgovarati s vama tako iskreno. Ovo ću vam svakako poslati prije objavljivanja.

E: Hvala, cenim to. Slutim da je bilo riječi koje ne želim ni blizu jedna drugoj.

* * *

Iako nisam morao podcrtati nijednu njegovu riječ, proveo sam nekoliko sati pokušavajući odabrati najbolje, najdragocjenije dijelove ovog razgovora. FreeConference bila mi je dovoljno korisna da me vodi pomoću naše funkcije automatskog pretraživanja, što znači da sam mogao pronaći gotovo bilo koji dio intervjua kroz traku za pretraživanje podataka u spremljenom snimku.

Možete pronaći još Ericovih radova OVDJE, koji sadrži verziju njegovog portfolija za preuzimanje.

Intervjuisanje umjetnika jedan je od najboljih dijelova mog posla ovdje i ne bi bilo moguće većinu vremena bez virtualnih konferencija. Da sam morao da mu pokucam na vrata da rezervišem ovaj intervju, gotovo mogu da garantujem da za to ne bi bilo karte.

Skoro sam zaboravio -- Eric Chase Anderson stavlja cimet u svoju kafu. Sada znaš. 

Eric Anderson, svi. Hvala na čitanju.

FreeConference.com originalni besplatni pružatelj usluga konferencijskih poziva koji vam daje slobodu da odaberete kako ćete se povezati sa sastankom bilo gdje, bilo kada i bez obaveze.

Kreirajte besplatni račun već danas i doživite besplatne telekonferencije, video zapise bez preuzimanja, dijeljenje ekrana, web konferencije i još mnogo toga.

[ninja_form id = 7]